Vipera aspis
Reptilia → Squamata → Viperidae → Vipera → Vipera aspis
Vipera, Lipra, Üpega
Obična zmija ljutica ( Vipera aspis ), često se boji i malo poznaje, najznačajnija je otrovna zmija brdovitih i planinskih krajolika Ligurije.
Radi se o robusnom i zbijenom gmazu, zdepastog tijela, kratkog i upadljivog repa, izrazito trokutaste glave jasno odvojene od vrata te blago uzdignutog rila—obilježja koja je razlikuju od sličnih vrsta.
Spolni dimorfizam uglavnom se očituje u veličini: odrasle ženke dosežu 65–75 cm, dok mužjaci rijetko prelaze 65 cm.
Leđne ljuske su snažno kobilaste; oči imaju okomitu zjenicu, što je tipično za ljutice.
Uzorkovanje boje izuzetno je promjenjivo: osnovna boja varira od sive do smeđe ili crvenkaste, preko koje prolazi cik-cak leđna pruga ili poprečne trake; pojavljuju se i melanistični (potpuno crni) primjerci. Trbuh je obično tamnosiv ili crnkast, a vrh repa kod mladunaca često žućkast ili narančast.
U zapadnoj Liguriji običnu zmiju ljuticu predstavlja podvrsta Vipera aspis aspis, tipična za alpska i predalpska područja, a najčešće se nalazi u brdskim i planinskim predjelima, od 300 m do oko 2.000 m nadmorske visine.
Rjeđa je uz obalu i u jako urbaniziranim područjima, a rasprostranjenost joj je fragmentirana, s često izoliranim populacijama.
U nizinama je prisutna sporadično, i to samo zahvaljujući preostalim staništima, ruševinama i slabo naseljenim zonama.
Preferira kamenita područja, suhe travnjake, rubove miješanih šuma i čistine, stare suhozide, grmolike zone te ekotonalne prijelaze gdje raznolikost vegetacije omogućuje i zaklon i obilje plijena.
Podnosi velike temperaturne oscilacije i često koristi mikrostanista okrenuta prema jugu, osobito tijekom sunčanih sati ujutro i navečer.
Obična zmija ljutica uglavnom je dnevna životinja, ali tijekom ljetnih vrućina može postati sumračna ili noćna.
Pokazuje teritorijalno ponašanje i savršeno se uklapa u okolinu, što je čini teško uočljivom.
Plašljiva je i izbjegava kontakt s ljudima, ugriza samo ako je ugrožena ili nagazite na nju.
Aktivnost je koncentrirana od ožujka do listopada, a tijekom zime hibernira u podzemnim skloništima.
Razmnožavanje se odvija u proljeće, a vrsta je živorodna: svaka ženka rađa 4–8 potpuno razvijenih mladunaca između kolovoza i rujna, koji su odmah samostalni i već imaju funkcionalan otrov.
Prehrana obične zmije ljutice mijenja se tijekom života: mladunci se hrane uglavnom gušterima, malim glodavcima i krupnim beskralješnjacima poput skakavaca ili glista, dok odrasli prvenstveno love sitne sisavce, guštere, a rjeđe i male ptice.
Ljutica regulira populacije glodavaca, pridonoseći ravnoteži ruralnih i prirodnih ekosustava.
Glavne prijetnje vrsti u zapadnoj Liguriji uključuju uništavanje pogodnih staništa (barijere za rasprostranjenje, urbanizacija, intenzivna poljoprivreda), požare, sustavno ubijanje od strane ljudi, prometne nesreće i izolaciju populacija zbog fragmentacije staništa.
Unatoč zakonskoj zaštiti, i dalje postoje društveni pritisci zbog raširenog straha i dezinformacija.
Otrov obične zmije ljutice sastoji se od složene mješavine enzima, proteina i toksina s prvenstveno hemoragičnim i nekrotičnim djelovanjem; međutim, njegova se opasnost često precjenjuje: srednja smrtonosna doza za zdravu odraslu osobu prelazi 50 mg, dok ugriz u prosjeku ubrizga 10–20 mg.
U Liguriji su smrtni slučajevi izuzetno rijetki (<0,1%) i uglavnom pogađaju ranjive osobe (djecu, starije, alergične ili u slučaju višestrukih ugriza).
Najčešći simptomi uključuju jak bol, oticanje, lokalne promjene, a rijetko i teže sistemske učinke.
Liječenje se sastoji od imobilizacije zahvaćenog dijela, kliničkog promatranja i, po potrebi, bolničke primjene protuotrova.
Ne preporučuju se podvezivanje niti pokušaji isisavanja otrova.
Treba istaknuti ekološku ulogu vrste: regulirajući populacije glodavaca, obična zmija ljutica važan je pokazatelj bioraznolikosti i ključni čimbenik ravnoteže ekosustava.
Poznavanje i poštivanje ove vrste presudni su za suživot i zaštitu naših prirodnih staništa; važeći propisi zabranjuju ubijanje i hvatanje.
