Podarcis siculus
Reptilia → Squamata → Lacertidae → Podarcis → Podarcis siculus
Lüxertua de campagna
Talijanski zidni gušter ( Podarcis siculus ) srednje je velika vrsta guštera koja se može brzo prilagoditi novim okolišima.
Ženke mogu doseći ukupnu duljinu od oko 20–22 cm, dok mužjaci mogu premašiti 25 cm, a ponekad dosegnuti i do 28 cm.
Spolni dimorfizam je izražen: mužjaci se ističu većom glavom i snažnijom bazom repa, dobro razvijenim femoralnim porama te često živopisnijom bojom leđa u odnosu na ženke.
Boja leđa varira od živozelene, često s tamnom vertebralnom prugom, do bokova ukrašenih složenom tamnom mrežom.
Trbuh je obično svijetao, bijeli ili žućkasti, a leđne ljuske su kobilaste, što na dodir daje hrapav osjećaj.
Vrsta pokazuje veliku morfološku i ponašajnu plastičnost, prilagođavajući se raznolikim okolišnim uvjetima i pokazujući značajne varijacije boje ovisno o dobi, spolu i sezoni.
Mladi primjerci obično imaju manje upadljive boje i vitkiju građu u odnosu na odrasle.
U zapadnoj Liguriji, talijanski zidni gušter smatra se alohtonom vrstom, s populacijama koje se brzo šire, uglavnom zbog ljudske aktivnosti te slučajnih i namjernih ispuštanja.
Najčešće se nalazi u obalnim područjima, urbanim i periurbanim sredinama, kao i u brojnim ruderalnim i poljoprivrednim staništima.
Njegova prilagodljivost omogućila mu je učinkovito koloniziranje novih područja, postupno šireći svoj areal na štetu lokalnih vrsta.
Podarcis siculus nastanjuje širok raspon staništa, s izraženom sklonošću toplim, suhim i osunčanim mjestima:
Vrsta se lako prilagođava promjenama okoliša i uspijeva preživjeti čak i u degradiranim područjima gdje je vegetacija i dostupnost zaklona minimalna.
Talijanski zidni gušter je uglavnom aktivan danju i često se može vidjeti kako se sunča na zidovima ili kamenju.
Izuzetno je okretan i brz, može se penjati po okomitim površinama i brzo bježati kada ga ugroze potencijalni predatori.
Sezona razmnožavanja traje od ožujka do srpnja; tijekom tog razdoblja ženke mogu položiti između 2 i 8 jaja nekoliko puta godišnje, pri čemu za polaganje najčešće biraju pjeskovita ili šljunkovita tla.
Inkubacija traje između 6 i 8 tjedana, a mladunci su po izlijeganju samostalni i odmah aktivni.
Prehrana talijanskog zidnog guštera uglavnom je insektivorna, ali pokazuje veliku fleksibilnost:
Fleksibilnost u prehrani jedan je od glavnih čimbenika uspjeha ove vrste u kolonizaciji, omogućujući joj preživljavanje čak i u ljudski izmijenjenim okolišima s ograničenim resursima.
Prisutnost talijanskog zidnog guštera predstavlja stvaran rizik za autohtone guštere (primjerice običnog zidnog guštera, Podarcis muralis ) kroz:
Njegova visoka prilagodljivost, zajedno s povećanom povezanošću prirodnih i urbaniziranih područja, pogoduje uspostavljanju ove vrste na štetu lokalnih zajednica gmazova i beskralježnjaka.
Podarcis siculus smatra se invazivnom alohtonom vrstom u pokrajini Savona i zapadnoj Liguriji; pokazuje izuzetnu sposobnost kolonizacije novih staništa zahvaljujući visokoj plodnosti, izraženom teritorijalnom ponašanju i snažnoj konkurentnosti prema autohtonim vrstama.
Praćenje njezinih populacija ključno je za razumijevanje dinamike širenja, procjenu utjecaja na lokalne zajednice, sprječavanje novih unošenja i planiranje mjera kontrole.
Podizanje svijesti javnosti jednako je važno za obeshrabrivanje daljnjih premještanja i promicanje zaštite lokalnih vrsta.
Sukladnoživot s običnim zidnim gušterom ( Podarcis muralis ) i drugim autohtonim vrstama predstavlja sve veći izazov za upravljanje, osobito u urbanim i periurbanim središtima izloženima intenzivnoj urbanizaciji.
